уторак, 12. октобар 2010.

Get up, stand up!


Vukla me je za jezik ta propala stoka.
Prošlost je ono što je mene obeležilo za celu budućnost, a uništava me u prezentu.
Pogled koji uči da ubija. Idejno osakaćena, sama sa svojim mislima.
A one se ne pomeraju dalje od krvavo uprljanog trotoara.
I ko im za pravo daje da se igraju mojim rečima.
Nesvesni koliko zpravo taj mio pogled krije mračnih emocija.
Ne igraj se s vatrom, to je opasno.
Da sam na tvom mestu, ne bih se ponovo usudila da pokušam da povučem za jezik nekoga ko najbolje barata sa rečima. I ne, ne tražite od mene da ćutim ili vam kažem ono sto želite da čujete.
Ne tražite da uopšte koristim reči za vaše male ograničene mozgove.
Krvave ruke, sramotom uprljane. Bodež za sve emocije koje su nekada bile pozitivne, danas osakaćene ubodima istine.
Čete prozirnih osećaja, marširaju već godinama istim ulicama.
I kao da sve ono čemu si se nadao biva pogaženo tim istim četama, utapkano novim patikama, prljavim od tuđih grehova.
I nema te sile koje će vaše ruke oprati. Ne postoji niko ko će vam reći da to što radite neko može da oprosti.
Ne tražite od mene da ćutim, jer je tišina ono što će vas ubiti.
Prošlost je ono što nas uništava u sadašnjosti, ali niko ne kaže da budćnost nužno mora da trpi posledice nesposobnosti.
I ne nije kriva država, krivi su ljudi.

1 коментара:

Lucy Lovelace је рекао...

Jako. Mnogo jako.

I potpuno istinito.

Постави коментар